Je li miris bakine kuhinje doista neponovljiv? Mirišu li to samo ajnpren juhe, ajngemateci i zlatno pečeni kruh ili je to miris sretnog djetinjstva ili mladosti koja ne zna za brige.
Ima pomalo od svega u nostalgičnim uzdasima kao kad gledamo stare fotografije na kojima se uredno začešljana lica smiju iza rođendanske torte.
Nakon što smo prošli dug put od mamine sarme preko junk fooda, preko talijanskih pasta i pizze, cuisine nouveau, kineskih i japanskih smotuljaka i sirove ribe pa molekularnih kerefeka i egzotike, čini se da smo opet na vratima bakina carstva.
Sve više nas privlače zaboravljena ili zanemarena jela koja ne traže ni skupe namirnice, ni prekomorsku dostavu, niti specijalnu opremu. Traže jedino malo vremena i ljubavi i volje da se vratimo starim kuharicama i bilježnicama naših baka, mama i teta.
Te tekice pune mrlja i zabilješki, neobičnih šifri i opisa pravo su i nepresušno blago. Ako malo prekopate tavan ili policu u špajzi možda pronađete i nekada nezaobilaznu "Vučetićku", "Veliki narodni kuhar" ili možda pretisak neke dalmatinske ili zagrebačke knjige recepata iz devetnaestog stoljeća punu neobičnih naziva i uputstava za "svaku ženu".
Marija Kumičić sa svojom Zagrebačkom kuharicom iz 1888. ili Dika Marjanović Radica s čuvenom Dalmatinskom kuharicom iz 1939.godine i danas nas oduševljavaju jednostavnošću i savršenstvom.
Pokušajte i sami pripraviti gotovo zaboravljena jela: popare, hladetine, žličnjaci,nabujci i šerbeti ili povarci čekaju da ih ponovo otkrijemo i uživamo u njima.
Ah, to je tako "retro".
Nema komentara :
Objavi komentar