LIKA

Kao Ličanke, porijeklom i rođenjem, uvijek nas je mučilo jedno pitanje: zašto se nitko tko piše o ličkoj kuhinji ne zna maknuti dalje od base i kiselog kupusa? Poneki, posebno ambiciozni "gastronom" spomene još i uštipke i kiselo mlijeko i na tome obično priča i završi. Naša iskustva i naslijeđe naših baka i prabaka govore nešto drugo - skromna izborom namirnica, ali bogata iskustvom i trudom da se iskoristi svaka mrvica hrane. Naravno da oštro podneblje i škrta zemlja kao ni skroman, često sirotinjski život nije razvio profinjene fuzije ni komplicirane i zahtijevne procese pripreme, no ne završava sve ni na palenti. Ali neki utjecaji su se probili i do ličkih "ognjenica" i "špareta" i ostavili zanimljive kombinacije i jela koja i danas mame uzdahe.

Smještena na razmeđi svih putova, na križanju svih osvajačkih pohoda i čestih najezda, Lika je upijala utjecaje i prilagođavala ih svojim običajima, navikama i siromaštvu. U dijelovima koji su bili uz granicu s turskim carstvom, tzv.Vojnoj Krajini i danas se osjete utjecaji orijentalne kuhinje: pite od vučenog tijesta, sataraši, kljukuše...

Najviše promjena donijelo je 19.stoljaća i dolazak austrougarske uprave. Vjerna svojoj doktrini prosvjećivanja i opismenjavanja KundK je u Liku, formirajući kotareve dovela pravu malu vojsku činovnika. Uz činovnike su došle i njihove obitelji.Kotarska središta: Brinje, Gospić, Donji Lapac, Gračac, Korenica, Otočac, Perušić i Udbina postaju novi dom domaćicama iz cijele velike carevine, a svaka Ličanka koja je barem i jedan dan pomagala u tim kućanstvima odnijela je u svoju sredinu nešto novo. Ambicioznije "gospođe gruntovnice" ili "doktorice" čak organiziraju i male tečajeve za seoske žene, poučavajući ih osnovama higijene, kuhanja i njege djece.



Vrijedne Ličanke su se trudile ono što su naučile i vidjele u imućnim domovima, primjeniti na svoj skromni izbor namirnica i progurati promjene, što nije uvijek bilo lako. Pekle su "germtajge","glajgevihte", kuhale "taške" i naučile ukuhavati šljive za zimu, oplemenile pripremu divljači i slagale samonikle bobice u likere s gromovitom ličkom rakijom...

Također je malo poznato da je u južnim krajevima Like sve do prije 50tak godina postojala institucija robne razmjene koja je oplemenila kuhinje i obogatila stolove i Like i Dalmacije. Dalmatinci su u Liku dovozili maslinovo ulje, sušenu ribu, bajame, vino, sušeno voće i rogače, a zauzvrat uzimali kukuruz, suho meso, žito i krumpir. Iz te razmjene nastala su blagdanska jela posve neobična i jako zanimljiva i nama danas: badnjački bakalar s krumpirom, kuglof od rogača, suhi kolačići s bademima...